Razgovarali u Zagrebu 29. studenog 2016.
To da se hrvatski igrani film nakon dugih muka ipak izvukao iz negledljiva gliba 90-ih postalo je u zadnje vrijeme jasno i publici, koja je napokon zaboravila Fergismajniht i Vrijeme za i opet počela obraćati pažnju na to što se ovdje snima. Dok su dežurni zlobnici posljednjih godina redovito uvrštavanje filmova s ratnom i postratnom tematikom u glavne programe velikih svjetskih festivala (Zvizdan, S one strane, Kokoška, Belladonna, Piknik) objasnili tezom da je hrvatski film, kako bi bolje prošao, mudro odlučio postati bosanski, oko jedne autorice i njenih kratkih uradaka nije bilo disonantnih tonova. Hana Jušić je u svojim, većinom studentskim filmovima, uspjela stvoriti sasvim posebne, svoje svjetove, neovisne o tome kakvima bi nas zapad htio vidjeti, u kojima prevladava atmosfera obiteljske ili općenito međuljudske tjeskobe, uz za naše pojmove rijetko posvećivanje pažnje vizualnom stilu. Njen dugometražni prvijenac, obiteljska drama s elementima crne komedije Ne gledaj mi u pijat, tako je očekivan kao možda prvi autentični primjer onoga što bi novi hrvatski film trebao biti; očekivanja nisu iznevjerena!
ORIS — Prošle su međunarodna premijera filma Ne gedaj mi u pijat u Veneciji i hrvatska na zff-u, počela je distribucija u kinima. Osjećate li neko olakšanje nakon što je film krenuo u svijet i dobro je primljen?
Hana Jušić — Zapravo sve to što se događalo nisam baš osjećala kao stvarnost. Tek nakon premijere na zff-u, unatoč tome što se nekim ljudima nije svidio film, a nekima jest, shvatila sam da se osobno osjećam puno rasterećenije, da sam zapravo zadnja tri mjeseca bila u neprestanom grču. Kako i inače često nisam u doticaju sa svojim emocijama, nikako nisam mogla shvatiti taj grč. Bitno mi je da ne moram više prolaziti kroz to što će ljudi misliti o tom filmu; sad je film izvan mene.